Međunarodni dan sećanja na genocid u Srebrenici

„Još 1993. godine poginuo mi muž Alija na kućnim vratima u Srebrenici. Sina Admira raznijela granata na Kapiji. Azmira mi strijeljali „škorpioni” kod Trnova. Prošle godine umrije mi i kćerka Magbula. Da Bog da se mojim imenom niko više na svijetu ne zvao.”

„Bili smo još u Srebrenici. Javljaju preko radija da su u Tuzli poginula mnoga djeca. Tuga, ali i ne pomišljam da je među njima i moj Admir. Poslali ga mi uoči rata u Tuzlu, hajde, velimo neka se bar neko od nas spasi od onog srebreničkog jada. Bože, Bože! Dolaze mi komšije u kuću, tih dana, pričaju, svako malo neko na vrata... Krili od mene... Jedan dan pojavi se doktorica Branka, idu sa njom i neki rođaci mi. Ja, što smo mi nju voljeli. Duša od insana. Kaže, Nuro, slaba si nešto, da ti dam injekciju. Vidim ja da je to ona injekcija za smirenje. Vrisnem, ko da neko stade nogom na mene. Moj, Admir, sinu mi u glavi... Rekoše da je i on one noći poginuo na Kapiji. Srce, čini mi se, hoće da eksplodira, ali ne može.”

Nakon Admirove smrti, ubrzo se, prisjeća se Nura, moralo bježati iz Srebrenice.

Ostao joj Azmir malo manje od 17 godina mu je bilo, priča, kad je, sa svojim amidžićem, 11.jula krenuo sa hiljadama Srebreničana na put prema Tuzli..

„Spakovala mu komad kukuruznog hljeba, malo šećera i soli i jednu presvlaku. Idi sine, velim, valjda ćemo se sresti u Tuzli. Plačem ja, gledam za njim kako zamiče ispod kuće. Ode s rođakom Semirom kako bi se na Buljimu pridružio ostalim muškarcima koji su krenuli prema Tuzli. Ja zaključam vrata, uzmem neke sitnice i krenem prema kući jedne moje rodice. Samo što sam stala, puče granata. Narod u panici, a ja gledam oko sebe. Kad odjednom ispod prozora promaknu glava mog Azmira. Pitam ga zar sine nisi otišao, što si se vratio, a on veli da je bio krenuo, ali se sjetio da me nije poljubio pa se zato vratio.

Trnula sam od tuge da se nećemo više vidjeti. Još mi na obrazu stoji onaj njegov dah. Bi malo samnom i ode prema šumi, da se pridruži koloni...“

Godinama se, nakon pada Srebrenice, nadala Nura da će se odnekud pojaviti njen Azmir.

Nada je prestala onog dana kad su joj javili da su identificirvali njegove posmrtne ostatke i da će na prvoj narednoj dženazi biti ukopan u Potočarima...

„Bilo je to šaka kosti. Pronašli su ih negdje kod Trnova, tako su mi objasnili. Preživjela sam to, ali... Dugo vremena poslije, jednu noć pred ponoć, krenula ja da spavam, kad na vijestima govore da je nešto bilo u Hagu, čujem spiker govori kako će majka prepoznati sina, ne sjećam se više.

Okrenem se, na ekranu vidim kako četnici strijeljaju grupu muškaraca i među njima moj Azmir. Gledam, ne vjerujem svojim očima, srce mi stalo, ukočile se vilice, jes moj Azmir, njemu pucaju u leđa. Pade moje dijete, bos.... Ni sedamnaest godina nije imao...”

U beogradskoj sudnici na svjedočenju u procesu protiv zloglasnih „Škorpiona“ koji su na Godinjskim Barama kod Trnova strijeljali sedmoricu Srebreničana među kojima i Azmira Alispahića, svjedočila je i Nura Alispahić.

U toku svjedočenja okrenula se prema ubicama i upitala ih „Kakvi ste to vi ljudi, kako ste mogli”. Izlazeći iz sudnice čuo se samo njen prigučen jecaj...”

Preuzeto sa https://politicki.ba/undefined/danas-se-sjecamo-i-majke-nure-alispahic/17420